Jesen list svoj iz ruke moje jede: prijateljujemo.
Vrijeme iz oraholjuske gulimo učeći ga hodanju:
a ono se natrag vraća.
Nedjelja se zrcali,
u snu se usnivamo,
dok usta istinozbore.
Pogled mi slazi do pubičja voljene:
jedno u drugo dok gledamo,
govoreći iz tamnine,
voleći se poput maka i uspomene,
spavajući nalik vinu u školjkama,
poput mora u mjesečevu krvotočju.
Stojimo tako zagrljeni u prozoru, u nas zure s ulice:
vrijeme je neka se obznani!
Vrijeme po kojem kamen mora uscvjetati,
srce je toga nepočina počelo bilom tući.
Vrijeme je da bude to vrijeme.
Vrijeme je.
S naporednoga njemačkoga i engleskoga do Hiperboreje prijehao Radomir D. Mitrić
Paul Celan govori istoimenu pjesmu